Prisluškivanje je danas vrlo jeftino i lako
Paranoju
oko prisluškivanja danas imaju samo krajnje neupućene osobe. Svatko
tko posjeduje najelementarnije znanje o dosezima suvremene tehnologije
zna da je prisluškivanje praktički nemoguće izbjeći. Priče o različitim
efikasnim modelima zaštite od špijuniranja u pravilu iz sasvim komercijalnih
razloga lansiraju različite kompanije nastojeći plasirati na tržište
svoje nove proizvode i usluge. Rasprave koje s vremena na vrijeme provale
u javnost o mogućnostima prisluškivanja samo tzv. „pametnih“ telefona,
osim što odražavaju temeljito nepoznavanje materije, dodatno zamagljuju
pravu sliku. Normalno da vas prisluškuju. Svaki telefonski razgovor,
svaka SMS poruka ostaje trajno zabilježena na bar 15-ak mjesta širom
planete i njoj u svakom trenutku može pristupiti najmanje 50-ak službi
i agencija iz zemlje i svijeta i takva je situacija bila manje-više
nepromijenjena posljednjih 15, 20 godina. Broj prisluškivača se u međuvremenu
širio i na privatni sektor.
I dok su fiksni telefoni služili kao jednostavni prislušni uređaji preko
kojih se mogla slušati cijela prostorija još u Staljinovom SSSR-u, mobilna
telefonija je donijela niz dotad neslućenih mogućnosti: preko mobilnog
uređaja je moguće vrlo precizno locirati osobu, prisluškivati je danonoćno
bio telefon uključen ili ne, kopirati sve fileove iz mobilnog uređaja,
ubacivati se u druge uređaje, koristiti ga, zloupotrebljavati na mnoštvo
vrlo inventivnih načina. Priče o tome kako netko mora fizički prići
mobilnom uređaju i u njega ugraditi maliciozni softverski program, su
besmislene. Legende o Filipincima koji iz Filipina „hladno“ prisluškuju
Nijemce, a da nikakve dodatne opreme u Njemačkoj nemaju, ili priče o
britanskim prisluškivanjima Rusa, i obrnuto, bile su zanimljive nekom
prije desetljeća, dva.
Problem je počeo onog trenutka kad se prisluškivanje „demokratiziralo“
pa čovjeka uz uobičajene prisluškivače iz službi, policije, domaćih
i inozemnih agencija, velikih kompanija itd. danas mogu po vrlo pristupačnim
cijenama prisluškivati doslovce svi kojima takva aktivnost nije dosadna.
Bez ikakvih specijalnih znanja. Isprva je počelo s profesionalnim uređajima
koje se može nabaviti na slobodnom tržištu. (Radoznalcima toplo preporučujem
da se propitaju za vrlo kvalitetne proizvode tvrtki poput „Comverse
Infosys“, „Syborg Informationssysteme“, „Netline Technologies“, „Rohde
& Schwarz“, „Digital Directional Finder“ itd. itd.) Njihovi kvalitetniji
uređaji omogućavaju istovremeno prisluškivanje (neki vole umjesto te
ružne riječi koristiti deminutiv – „nadzor“) više desetina tisuća mobilnih
telefona.
Ali, tko će danas zaustaviti daljnju demokratizaciju prisluškivanja?
Najjednostavnije programe za špijuniranje mobitela moguće je nabaviti
besplatno na Internetu (free download). Nešto kompleksniji su dostupni
na eBayu po cijeni od 4 dolara naviše. Što, primjerice, može program
od 4 dolara? On omogućava praćenje kretanja žrtve na karti, presretanje
dolaznih i odlaznih SMS-ova, pregled popisa poziva i pozive telefonskih
brojeva, snimanje svih njezinih telefonskih razgovora, preuzimanje i
dodavanje fotografija i drugih sadržaja. Uz aplikaciju koja se može
kupiti za dodatna 2,5 dolara (neki tvrde da se može nabaviti i jeftinije),
moguće je daljinski uključiti mikrofon na mobilnom telefonu i nesmetano
slušati sve razgovore oko telefona. Logistika koja ide uz programe (služba
koja vas 24 sata dnevno navodi ukoliko nešto s kupljenim programima
„ne štima“) je savršeno organizirana preko besplatnih telefonskih linija
iz Indije. Kupcima su dostupni i drugi, vrlo jeftini programi, poput
onog namijenjenog najmlađim korisnicima: u trenutku uspostave razgovora
„špijunski mobitel“ odašilje SMS-poruku te pozivom na mobitel koji ne
zvoni i neće biti zabilježen u memoriji može bezbrižno početi prisluškivati.
Autori programa se ograđuju naznakom da ovakvo prisluškivanje nije namijenjeno
nelegalnom djelovanju te da osoba kojoj se daje „prerađeni“ mobitel
mora biti upoznata s djelovanjem softvera. Naime, pravnički gledano,
pitanje ovih proizvoda je dvojbeno: sami po sebi oni nisu ilegalni,
ali je protupravno njihovo korištenje u ilegalne svrhe.
Cijela priča s (ne)prisluškivanjem donosi i dva nova elementa: jedan
je tragikomičan, a drugi oslobađajući. Tragikomična je, primjerice,
činjenica da žrtva dobrovoljno kupuje vlastiti prislušni uređaj, da
ga dobrovoljno (često čak i s dozom ponosa) nosi uokolo, i da još za
njegovo korištenje plaća naknadu. S druge strane, oslobađajuće djeluje
spoznaja da je paranoja oko prisluškivanja savršeno besmislena. Da,
definitivno vas prisluškuju. (Jagoda Radojčić)
