Uzjahao srpski ZAMP
U
raspravama o muzičkim autorskim pravima koje smo prije dvije tri godine
vodili s kolegama iz Regije, hrvatske muke sa ZAMP-om njima su se činile
nestvarne pa i pretjerane. Oni su u Srbiji imali, primjerice, SOKOJ
– organizaciju muzičkih autora Srbije, OFPS (Organizacija proizvođača
fonograma Srbije) te Organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava interpretatora,
koje su u to vrijeme bile male, benigne organizacije koje nikog nisu
ugrožavale. Na naša upozorenja kako će se i njima dogoditi da mali bezazleni
muzički reptili za par godina izrastu u krvoločne T-Rexe iz roda tiranosaurusa
koji će im svima doći glave, najčešće bi odmahivali rukom: „Da, da,
a onda će Marsijanci zauzeti Beograd“. Bilo je to vrijeme (2009.) kad
je SOKOJ uprihodio godišnje „tričavih“ 3,2 milijuna eura koji su se
dijelili između 7.816 srpskih muzičara (prosječni tantijemi su iznosili
oko 215,6 eura godišnje) i 52.803 inozemna glazbena autora. Ostali srbijanski
muzički liliputanci nisu ostvarivali ni 10 posto te svote. Gledano iz
hrvatske perspektive, bez pretjerivanja se moglo konstatirati: „Luk
i voda“.
E, ali, kako vrag nikad ne spava, sad je, izgleda, zaigrala mečka i
pred njihovim vratima. Srbijanski Zakonom o autorskom pravu i srodnim
pravima donesenim još 2009., koji vraški nalikuje hrvatskom (ne bih
se iznenadila ni da je prepisan), određeno je plaćanje tzv. „muzičkog
dinara“. Kada je Zakon donesen, nitko ga nije uzimao suviše ozbiljno
i svrstavali su ga uz bok propisima koji su doneseni zbog svijeta, a
koji nikad neće biti primijenjeni na domaćem terenu, negdje na razini
proklamiranih „prava na pristup informacijama“, ili, „ljudskih prava“.
Nerijetko su se novinari čak i ismijavali s „muzičkim dinarom“. Zakonom
je, na primjer, predviđeno uvođenje naknade za IT sektor, ali se taj
propis nije primjenjivao jer se Udruga informatičke djelatnosti Privredne
komore Srbije i tri organizacije za zaštitu autorskih prava nisu mogle
dogovoriti o iznosu te naknade. A dok se dogovor ne postigne, mislili
su informatičari naivno, zakon se neće primjenjivati. A ako jednog dana
to čudo i počne, primjenjivat će se unaprijed, a ne retroaktivno.
Kako se organizacije nisu mogle dogovoriti, zatraženo je mišljenje vladine
Komisije za zaštitu autorskih prava. I tu ih je sve zalio hladni tuš.
Naime, vladina Komisija je donijela odluku da naknada, koja će se naplaćivati
od početka slijedeće godine, za uvoznike po komadu nosača zvuka, slike
i teksta uznosi paušalno tri posto od ukupne vrijednosti robe. I tu
su svi „pukli k'o kokice“. Čuli su se ponovno argumenti koje u Hrvatskoj
nakon bezbroj ponavljanja znaju već i vrapci na grani: te zašto plaćati
naknade ako se na kupljenim medijima ne snima muzika, te kakav je to
uopće paušal u kojem su pomiješane babe i žabe, te otkud nekome pravo
da nešto naplaćuje retroaktivno, te o totalno netransparentnim kriterijima,
te o parafiskalnom nametu, te o udruzi građana koja je preuzela najvažniji
prerogativ države - naplatu poreza, te zašto bi se „muzički dinar“ morao
plaćati na fotokopirke, perilice, printere, frižidere i slične naprave
koje uopće ne služe slušanju glazbe… Svi ti logični argumenti su bezuspješno
ispucani u Hrvatskoj još prije dvije, tri godine. Kad „muzikanti“ nastupe
na scenu, logika lijepo ode, da se nikad više ne vrati. Gdje je logika?
Eno je u ćošku, kleči na kukuruznim zrnima! I plače.
U srpskoj Udruzi za informatiku, koja okuplja nacionalne kompanije iz
ovog sektora, konstatirali su kako Zakonom o autorskom pravu i srodnim
pravima predstavlja relativno dobro rešenje i da IT-tvrtke nisu protiv
uvođenja naknade, ali ne u ovom iznosu. Tri zaštitarske organizacije
dobivaju po svim osnovama 7,6 miliona eura godišnje, a samo od naknade
za IT sektor u 2012. godini dobit će oko 4,4 miliona eura. Uz to, mišljenje
vladine Komisije osnažuje tužbe tri organizacije protiv srpskih kompanija
iz IT sektora za retroaktivnu naplatu naknada po prošlom zakonu, pa
će, po svoj prilici, morati platiti oko devet miliona eura.
U međuvremenu je krenula i peticija
za ukidanje SOKOJ-a kojom pozivaju nadležne organe Republike Srbije
da reagiraju i spriječe dalje kriminalno ponašanje SOKOJ-a i njima sličnih
organizacija koje se bave istom djelatnošću i dalje uništavanje naše
kulture, prava građana, umjetnika i onih koji će biti oštećeni ovakvim
odlukama, a pozivaju na zakonsku zabranu naplata parafiskalnih nameta
SOKOJ-u, OFPS-a i ostalima. Peticiju je do sada potpisalo više desetaka
tisuća potpisnika koji su, usput budi rečeno, i glasači. Uskobečile
su se nevladine organizacije, udruge potrošača, Piratska stranka Srbije.
Gledano iz hrvatske perspektive, mi unaprijed znamo kako će ova priča
završiti. Kao i kod nas. Nijedna populistička vlast u Regiji stavljena
pred odabir između Cece i informatičkog društva nema nikakve dileme.
Definitivno - Ceca!
Pridonosi li odluka vladine Komisije Republike Srbije gušenju srpskog
IT sektora? Pridonosi. Da li odluka predstavlja dodatni udar na kupovnu
moć i nacionalni dohodak građana Srbije? Predstavlja. Hoće li ova odluka
loše utjecati na konkurentnost srpskih IT-proizvoda na međunarodnom
tržištu? Hoće. Usporava li Odluka razvoj srpskog IT-sektora? Normalno
da usporava. Inaugurira li njeno donošenje kršenje niza pozitivnih propisa
Republike Srbije? (zaštita potrošača, jednakost pred zakonom i sl.)
Dakako da inaugurira. Hoće li onda odluka vladine Komisije unatoč svemu
početi primjenjivati 1.1.2012? Za boga miloga, dakako da hoće! (Jagoda
Radojčić)
